Samo-Posmatranje

Berdlip Januar 9. 1943
Samo-posmatranje 

            Postoje mnoge stvari koje se mogu reći za samo-posmatranje i za ono što ono jeste i šta ono nije. Celokupan Rad počinje od čoveka koji počinje da posmatra sebe. Samo-posmatranje znači samo-promenu. Ozbiljno i kontinuirano samo-posmatranje, ako je učinjeno pravilno, vodi definitivnoj promeni u čoveku.

            Razmotrimo, pre svega, samo-posmatranje i greškukoja u vezi s njim često nastaje.. Greška je u brkanju samo-posmatranja sa poznavanjem (znanjem). Znati i posmatrati nisu iste stvari. Površno rečeno, vi možete da znate da sedite u stolici u vašoj sobi, ali možete li reći da zaista posmatrate to? Malo dublje govoreći, možete znati da ste u negativnom stanju, ali to ne znači da ga posmatrate. Jedan čovek u Radu rekao mi je da mu je neko izrazito odbojan. Rekao sam: “Pokušajte da to posmatrate”. Odgovorio je: “Zašto bih to posmatrao, nema potrebe, ja već to znam”. U ovom slučaju čovek brka znanje sa posmatranjem, drugim rečima ne razume šta je samo-posmatranje. Šta više, nije shvatio da je  samo-posmatranje koje je aktivno  sredstvo samo-promene, dok puko saznavanje koje je  pasivno to nije. Znanje nije čin pažnje. Samo-posmatranje je čin pažnje usmerene ka unutra – ka onome što se dešava u vama. Pažnja mora biti aktivna – to jest, usmerena. U slučaju osobe koja vam je odbojna zapažate kakve vam se misli roje u glavi, hor glasova koji govore u vama, šta oni govore, kakve neprijatne emocije isplivavaju  i tome slično. Primećujete takođje da osobu koja vam je odbojna tretirate iznutra veoma loše. Ništa nije dovoljno loše da se o toj osobi misli ili oseća. Ali videti sve ovo zahteva usmerenu pažnju a ne pasivnu pažnju. Pažnja dolazi od posmatrajuće strane, dok misli i osećanja pripadaju posmatranoj strani u vama. To je deljenje sebe na dva dela. Postoji izreka: “Čovek je prvo jedan, zatim dva, onda jedan” Posmatrajuća strana, ili posmatrajuće “ja” stoji kao unutrašnje prema, ili iznad, posmatrane strane, ali njegova snaga nezavisne svesti varira jer se može bilo kog momenta utopiti. Tada ste sasvim identifikovani sa negativnim stanjem. Ne posmatrate stanje već postajete stanje.  Tada možete da kažete da znate da ste negativni ali to nije isto što i posmatrati svoju negativnost. Kada posmatrajuće “ja” podržavaju druga “ja” koja vrednuju Rad i sećaju ga se i žele da postanu svesnija onda nije tako lako da se Posmatrajuće “ja” utopi u poplavi negativnih stvari. Onda je ono potpomognuto – i postaje deo – Zamenika Nadzornika. Sve je ovo veoma različito od pukog saznanja da je čovek negativan.  Može se reći da je pasivno znanje mehaničko za razliku od samo-posmatranja koje je svesni čin i ne može postati mehaničko. Mehaničko samo-posmatranje nema nikakve veze sa Radom samo-posmatranja.

            Ljudi ne samo da brkaju znanje sa kontinuiranim činom samo-posmatranja već pogrešno uzimaju mišljenje za posmatranje. Misliti je sasvim drukčije od posmatranja sebe. Čovek može da misli o sebi čitav dan i da ni jednog trenutka ne posmatra sebe. Posmatranje čovekovih misli nije isto što i mišljenje. Sada treba da je jasno da znanje i mišljenje nisu isto što i posmatranje.

            Često je postavljeno pitanje: “Šta treba da posmatram?” Prvo, Rad pažljivo objašnjava šta morate početi da posmatrate. Ali kasnije čovek mora da postigne potpunije posmatranje sebe – čitav dan ili nedelju i da vidi sebe spolja kao osobu. Mora da misli šta bi pomislio da sretne sebe. On bi naravno imao srdačnu odbojnost prema osobi koja on jeste. Čovek mora da posmatra sve u sebi i uvek kao da to nije on nego TO. To znači da mora da kaže: “Šta TO radi?” Ne: “Šta ja radim?”. On onda vidi te misli koje se odvijaju u njemu i ta osećanja, onda te privatne drame i samo-drame, zatim te elaboratne laži, govore, izvinjenja, opravdanja, izmišljotine i tako dalje, koje prolaze kroz njega jedna za drugom. Sledećeg momenta on, naravno, pada u san opet i učestvuje u svima njima. To jest on igra u drami koji je sam sastavio i misli da je stvarna. On misli da on jeste deo koji je izmislio.

            Razmotrimo ovu tačku gledišta dalje. Čovek mora biti u stanju da kaže: “To nisam ja” svim tim komadima i delovima i svojim pesmama, svim svojim predstavama koje se u njemu odvijaju, svim glasovima koje uzima za sebe samog. Znate kako nekad  baš pre nego što potonete u san čujete glasne glasove u svojoj glavi. To su razna “ja” koja govore. Tokom dana oni govore sve vreme i samo ih vi uzimate kao “ja” kao vas same. Ali neposredno pre spavanja, odvajanje se dešava prirodno, jer se kidaju veze između centara  i između raznih “ja” da bi san bio moguć. Dva ili više “ja” su u stanju da vas drže budnim od sna. Tako ih čujete kao glasove koji govore, jer su prirodnim procesom odvojeni od vas.

            Unutrašnje odvajanje znači snagu ne samo da se kaže “To nisam ja” već u krajnjoj liniji da se to doživi kao istina, da “To nisam ja” nije samo mišljenje da je to tako, ili pokušaj da se ubedi sebe da je to tako, ili da je to tako zato što Rad tako kaže.

            Kad ste u nekom lošem stanju, ako posmatrate sebe tokom nekog perioda vremena, primetićete da razne vrste različitih grupa neprijatnih  “ja” pokušavaju da se bave time i da od toga načine nešto. To je zato što negativna “ja” žive bivajući negativna. Njihov život se sastoji od negativnog mišljenja i negativnog osećanja – to jest, u stvaranju negativnih osećanja i i misli. Njihovo je zadovoljstvo da tako čine jer je to njihov život. U Radu, užitak u negativnim stanjima mora biti iskreno posmatran, naročito tajna uživanja u njima. Razlog je što ako čovek uživa da je negativan, u bilo kakvoj formi,  a njih su čitave legije, nikad ne može da se odvoji od njih. Ne možete se odvojiti od nečega prema čemu imate tajnu naklonost. Radi se o tome da se identifikujete sa negativnim “ja” kroz tajni afinitet, i tako osećate njihovo uživanje, jer sa čim god da se identifikujete vi to postajete. Čovek se u sebi neprekidno transformiše u različite “ja”. On nije ništa postojano, ali odvajanjem može da načini nešto postojanim. Linija odvajanja postaje ono što voli Rad i ono što ne voli Rad.

            Sada prodiskutujmo još jednom  posmatranje govora. Sva pravila odnose se na govor, praktično govoreći,  kako se postaviti prema pogrešnom govoru. Neophodno je posmatrati unutrašnji govor i odakle on dolazi. Pogrešan unutrašnji govor je je plodno tle ne samo za mnoga unutrašnja neprijatna stanja već i za pogrešan spoljni govor. Znate da u Radu postoji nešto što se zove praksa unutrašnje tišine. Praksa i značenje unutrašnje tišine je nešto otprilike ovako: prvo, mora biti u vezi nečeg određenog i definitivnog; drugo, ne radi se o tome da ga ne dodirujete. To znači da ne možete da praktikujete unutrašnju tišinu na neodređen, uopšten način, izuzev možda kao prolazni eksperiment neko vreme. Ali možete da je praktikujete rigidno u odnosu na neku određenu i definitivnu stvar, nešto što jasno znate i vidite. Neko je jednom upitao: “Da li je praktikovanje unutrašnje tišine isto što i nedozvoljavanje da vam nešto dođe u pamet?” Odgovor je ne. To nije isto. Ono u vezi čega praktikujete unutrašnju tišinu je već u vašoj glavi i toga morate biti svesni,  ali ga ne smete dodirivati vašim unutrašnjim govorom, sa vašim unutrašnjim jezikom. Vaš jezik, jezik  u bukvalnom smislu, voli da dodiruje bolna mesta, kao kad boli zub. Tako i vaš unutrašnji jezik. Kada se to događa onda bolno mesto iz vaše glave utiče u unutrašnji jezik i omotava se kao unutrašnji govor u svakom pravcu. Naravno da ste primetili da se unutrašnji govor uvek odvija u negativnim stanjima i da sklapa mnoge neprijatne fraze koje najednom nalaze izraza u spoljnem govoru, možda dugo vremena kasnije. U Radu se kaže da je neophodno biti pažljiv u odnosu na pogrešan spoljni govor u početku a zatim u odnosu na pogrešan unutrašnji govor. U stvari, pogrešan spoljni govor je uglavnom rezultat pogrešnog unutršnjeg govora. Pogrešan unutrašnji govor, naročito otrovan i zao unutrašnji govor, i tome slično, stvara nered unutra, kao izmet. To su sve različiti oblici laži i zato imaju takvu snagu i upornost. Laži su uvek moćnije od istine jer one mogu da povrede. Ako posmatrate pogrešan unutrašnji govor primetićete da je on samo polu-istine, ili istine povezane na pogrešan način, stavljene u pogrešan poredak sa ponečim izostavljenim ili dodatim. Drugim rečima to je jednostavno laganje sebe. Ako kažete: “Da li je ovo sasvim tačno?” može prestati ali će naći drugi set laži. Na kraju mora početi da vam bude odbojno. Ako u tome uživate, nikad mu nećete oduzeti snagu. Nije dovoljno da vam privlačnost toga postane odbojna, TO mora da vam postane odbojno.

            Sve ovo pripada pročišćavnju emocionalnog zivota. Mehanički mi samo volimo sebe, te tako mrzimo sve one koji ne vole nas. Očigledno je da razvoj bića nije moguć, dok god emocije ne prestanu da imaju samo ovu osnovu samo-dopadanja. Uvažavanje spoljašnjeg, u Radu, je stavljanje sebe u položaj drugih. U Jevanđeljima je ovo opisano kao “… sve što želiš sebi želi i drugome”. Ovo je jedna od definitivnih formulacija u Jevanđeljima onoga što se u Radu naziva uvažavanje spoljnjega. Ali čovek mora veoma duboko da razmišlja o tome šta to govori i da u sebi pojmi šta to znači, jer to ima jedno unutrašnje i jedno spoljnje značenje. Ako kažete: “Ja uvek mislim o drugima”, onda to posmatrajte. To je verovatno odbojnik. Verovatno ne primećujete da govorite i i pišete stvari koje kada biste ih vi primali ne biste ih tolerisali ni za jedan momenat. To je jedna veoma interesantna forma samo-posmatranja i uključuje posmatranje “unutršnjeg govora”. U vama svako drugi je bespomoćan. Možete da odvučete čoveka u svoju pećinu u sebi i raditi mu šta god želite. Možete prirodno biti ljubazni, ali u Radu, koji je sav o pročišćenju i organizovanju unutrašnjeg života, to nije dovoljno. Ono sto je od stvarnog znacaje je ono kako se nevidljivo, u sebi, ponašate jedan prema drugome. Ovo je veoma teško shvatiti. Možda mislite da to već znate. Ali razumeti – čak samo početi razumevati to – uzme mnogo godina Rada. Kada unutrašnje korespondira sa spoljašnjim i kada spoljašnje poštuje unutrašnje tada čovek ima “drugo telo”.  Ovakvi kakvi smo naš spoljnji život ne korespondira sa našim unutrašnjim životom i naš spoljnji život kontroliše naš unutrašnji. Unutrašnje raste uviđajući dobro u nečemu. Nedavno smo ovde govorili o tome šta je svetac Cassian, rekao o čovekovoj sposobnosti da učini istu stvar iz različitih razloga. Čovek može da postupa iz straha, straha od zakona, od gubitka reputacije, straha od mišljenja. On tada postupa od spolja. Ili može da postupa iz  ambicije – i mnogih drugih sličnih oblika samo-interesa. Ili može postupati iz dobra – uviđajući dobro i postupajući u skladu sa njim. Ovo razvija unutrašnjeg čoveka. Sve ovo može biti predmet samo-posmatranja. Ali čak i prva faza samo-posmatranja ima određene efekte. Ona pušta zrake svetla u mrak našeg psihičkog života. Psihički život je taj o kojem moramo da razmišljamo u Radu. Sve instrukcije u Radu su o čovekovom psihičkom životu, koji je  u haosu. Na ovaj način samo-posmatranje postaje dublje i vrednovanje Rada postaje više i više unutrašnje. Tako Rad počinje da deluje na Esenciju koja je stvarni deo čoveka.

            Rad na sebi je uvek isti. Nema veze gde ste. Uvek ste u kontaktu sa Radom ako je vaš unutrašnji stav prema njemu pravilan. Ako je vaš unutrašnji Rad pravilan, Rad će vas podučiti šta Rad na sebi znači. Ako je vaš unutrašnji stav pogrešan, to neće biti moguće, jer blokirate put. U  celokupnom samo-posmatranju, ako treba da postane puno samo-posmatranje, morate posmatrati TO. To znači videti sve svoje reakcije na život i okolnosti kao TO u vama a ne kao “ja”. Ako kažete “ja” onda ništa ne može da se dogodi. Govoreći “ja” osećajući “ja” , osećanje “ja” čini promenu nemogućom. Ako svako negativno stanje nazivate imenom “ja”, onda ga ne možete izbeći. U početku čovek uzima sebe kao jedno i kaže “ja” svemu što se događa u njegovom psihičkom životu. Da bi se promenio mora postati dva. Mora da podeli sebe u TO i Posmatrajuće “ja” – to jest u dva. Zatim kasnije može postati jedno – jedinstven. Instrument samo-posmatranja je kao nož koji nas odseca od onoga što nismo.  Ako počnete da uviđate šta znači  reći: “To nisam ja” onda počinjete da koristite taj instrument.

            Kada zaista možete da kažete: “Šta TO radi?” umesto “Šta ja radim?” počinjete da shvatate Rad. Rad služi tome da načini novi skup reakcija ili tačnije novi način na koji se prihvataju stvari. Kad uzimate obične stvari na novi način vi počinjete da se menjate. Ne možete ostati isti – i menjati se. Ako ste uvek isti to znači da uvek reagujete na život na isti način. Insistirate na svojoj sopstvenoj funti mesa. Ideja  promene je da se ne bude isti. Ideja Rada je da se čovek promeni. Ideja samo-posmatranja je da se čovek odvoji od onog što je bio tako što čovek neće da se povodi za onim što posmatra. U tom smislu samo-posmatranje je sredstvo samo-promene.

*          *          *

            Kad u sebi počinjete da formirate moćan mentalni instrument  Rada, videćete da kako god da ga okrenete uhvatićete nova značenja. Rad u nama formira novi instrument prijema, novi aparat za prijem utisaka jednako spolja i iznutra. Rad leži u delovima koji treba da budu povezani zajedno putem razumevanja. Svaki deo Rada, svaka posebna ideja, svaki komad učenja je isti kao delovi, recimo, radio mašine. Delovi radija, recimo, leže na stolu i možete ih videti. Ako znate dovoljno, ako razumete šta su oni možete ih sastaviti zajedno i onda instrument počinje da radi i čujete razne vrste nevidljivih stvari koje u suprotonom ne bi mogli da čujete. U slučaju Rada svaki deo je nešto fizičko, spoljni objekat koji leži na stolu, ali je fizički – ideja, misao, pravac, formulacija, dijagram, itd. Kad se svi ovi delovi povežu razumevanjem i vrednovanjem, Rad oformljuje novi i organizovani aparat u vama. Tj. vi ste  iznova organizovani. Imate novi psihički organizam u sebi. Rad je ustvari ceo i kompletan organizam koji je dat deo po deo, malo po malo, ali svi ti delovi su delovi istinite celine. Ako se stoga Rad formira u vama imate novu stvar, novi organizovani instrument u vama. Čak će i pojedinačni deo Rada uzet sa vrednovanjem i razumevanjem početi da stvara poromenu u vama jer će prenositi nove uticaje. Ali celokupan Rad mora da bude formiran u čoveku. O ovome se može misliti kao o drugom telu – drugoj organizovanoj stvari u čoveku – ako čovek živi u Radu. Onda će to kontrolisati onog čoveka koji je bio.

 

 

 

This entry was posted in Maurice Nicoll. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s